Mala iskra života

Jedna mala iskra života

Obuzela mi misao

I u trenu postala sav moj smisao.

Na granici udobnog života

Na granici udobnog života

Samo jedan te pokret dijeli

Da spoznaš sebe kada

Izgubiš sebe sada

Tamo na granici snova

Te čekam bez riječi više

Sve što kažem bit će tiše

Od ove šutnje od sad

Čekam tvoj korak

Čekam te dugo

I čekam te malo

I čekat ću vječno

Srećom vremena taman

Toliko imam

Srećom toliko mi je

Do tebe stalo

Tamo na granici straha od života

Ogledavaš sebe u izlogu stana

A vjetar i rijeke čekaju negdje

Da miluju tvoje tijelo bez srama

Tako malo te dijeli

Tako malo ti treba

I čekam tvoj korak

Čekam te dugo

I čekam te malo

I čekat ću vječno

Srećom vremena taman

Toliko imam

Srećom toliko mi je

Do tebe stalo

Oda Zemlji

Čuješ li šumu kako s nama diše?!

Čuješ li potok što s nama žubori?!

Dok koračamo ovim rajskim vrtom,

Život je poput ljetnog, ljubavnog romana,

Sapunice sa zarobljenim bojama duge.

Šapuće vjetrom svemir,

U ovom kutku nema vam druge.

U koricama našeg žutog tiska

Gromki se krije smijeh

Da trbuh mi se slama.

Miriše čak i zrak u gradu.

Očarava nas sjena perivoja.

Ogrnute sve su ptičice u hladu,

Ljubav što slave

I male vesele note

Po stubama skakuću gore-dolje.

I dok gledam njihova iskrena lica

Znam da Bog nije mogao bolje!

Čuješ li me mama?

Ljubim ga preko ekrana.

Moj tata ima smetnje na licu.

Paketi dodira svjetlosno jure.

Ne trebamo čak ni žicu.

Znaš li mama da postoje ptice

Što mogu se pretvoriti u aute?

Imaju moći i strašno bruje,

A mogu bacat' i granate.

Čuješ li me?

Mama! Mama!

Znam da previše imaš briga.

Znam da i ja nered pravim.

Evo, bit ću dobar svaki dan

I gledat' televiziju dok ti spremaš stan.

Znam brzo doći će vrijeme

Za hranit male ptice.

Zasjat' će tvoje umorno lice.

Striček Mjesec poput mrvica kruha,

Nebom će prosut zvijezde

I ti ćeš nam u krevetu pričat priče

O sretnoj obitelji roda

U dalekom selu što se gnijezde.

Hijene i šakali

Život je pauza između dva radna dana.

Prašnjavom dolinom bruji

Duh što se pod materijom slama

I esencija ovisna o struji.

Poput balegara kotrljamo misli

Presvučene skupom tkaninom reklama.

Zrcalnoj pozadini zadana je rama,

Akvarija u kojem smo se stisli.

Hijena prašnjavom dolinom vlada.

U poretku nema vremena za sranje.

S brda gdje na strvini leže

Sve je nekako nevažno i manje.

Pokupit će šakali što ostave hijene.

Valjda moraju bit takve mijene.

Kotrlja dalje balegar mali.

Što ostave hijene pokupit će šakali.

Pravi put

Glasnike poslah na četiri strane svijeta.

Rekoh im: “Objavite da išćem pravi put do Boga!“

Glasnike mi vratiše sa četiri strane svijeta

I četiri mudrosti dojaviše pravi put do Boga.

Razlikovaše se dobrano.

Vjerovanje  iskonsko mi bijaše strano.

Zabrinut ostadoh na istom mjestu.

Mišljah o Bogu

I Bog ostade u meni.

Buđenje je razlog za osmijeh.

Nešto vuče iz sna u dan.

Ko budnica tjera na korak prvi, korak drugi…

Odzvanja od pločnika,

Istrošenog asfalta.

Ulicom odjekuje strka golubova ispred djece.

Lice razvlači nezamjetni osmijeh duše

I opet me nešto vuče,

Dalje,

U besciljne šetnje,

U hipnotizirane kretnje,

Dok misli mi dalekim obalama plove,

Nad mahovinom zarasle krovove svijeta,

Nad oronule crjepove što razmetljivim Suncem sjaje

I oči se sjaje od života.

Još kratko zadržavam dušu prizemljenu,

Koracima što vode preko kamenog mosta.

Oblak pod lukom teče.

Skoro će večer,

A uši se žuborom hrane.

“U istraživanje malih stvari dalje!“,

Što dan običan tkaju.

Gdje sam se jutros probudio

Ako ne u raju?

Od lišća što vene možda su ljepše krošnje u cvatu.

Mjerit ne mogu  tonove i boje.

I trulo lišće i mirisne grane,

Riječi su moje.

Soba miriše ljubavlju.

Savršeno sklopljene vjeđe.

Buđenje je razlog za osmijeh.

By CarolinaMaria (http://carolinamaria.deviantart.com/art/Happiness-80319577)

Libreto za Kronerov pir

Pružena ruka

Po vratu gudalo klizi

Obavija prste žute

Opor miris duhana

A slobodna ruka

Čašicu čvrsto drži

I zvuk se čuje iz ormara

Vjetar prolazi

Kroz odijelo sa vjenčanja

Klarinet zrakom poskakuje crni

Mramorni udah laki

Ko zadnja kapljica svaka

Četiri jahača trube

Sve je već rečeno

U tvoje ime

Popit ćemo jednu

Konjakova pjesma (Tribute to Lorca)

Conoba.

Daleka i sama.

Koliba crna, premalo kuna,

masline u bisagama.

Ako i znam pute, nikad

neću izaći iz Conobe.

I u ravni i na vjetru,

koliba crna, crvena mjesečnica.

Djeva na me vreba onamo

sa šanka Conobe.

Jao, vijuga li cesta!

Jao, vrli moj konjačiću!

Jao, žena me čeka

Čim izađem iz Conobe!

Conoba.

Daleka i sama.

Koliko zapravo znamo?

Snivah san da sanjam.

Kad svanuo je dan,

Pitah se, koliko zapravo znam?

Koliko je postojano to što jesam?

Koliko je realno sve što me okružuje?

Da li smo prihvatili umotvorine ili stvarnost?

Svega mi na pamet u žaru sine

I ne znam koliko smo blizu il' daleko od istine.

Iskapanja na nalazištu “TKO SAM?“

Još uvijek čiste prašinu sa površine znanja.

Pa ipak, kao da podsvjesno znam što je zakopano

Duboko u mojoj predodžbi o sebi.