Buđenje je razlog za osmijeh.

Nešto vuče iz sna u dan.

Ko budnica tjera na korak prvi, korak drugi…

Odzvanja od pločnika,

Istrošenog asfalta.

Ulicom odjekuje strka golubova ispred djece.

Lice razvlači nezamjetni osmijeh duše

I opet me nešto vuče,

Dalje,

U besciljne šetnje,

U hipnotizirane kretnje,

Dok misli mi dalekim obalama plove,

Nad mahovinom zarasle krovove svijeta,

Nad oronule crjepove što razmetljivim Suncem sjaje

I oči se sjaje od života.

Još kratko zadržavam dušu prizemljenu,

Koracima što vode preko kamenog mosta.

Oblak pod lukom teče.

Skoro će večer,

A uši se žuborom hrane.

“U istraživanje malih stvari dalje!“,

Što dan običan tkaju.

Gdje sam se jutros probudio

Ako ne u raju?

Od lišća što vene možda su ljepše krošnje u cvatu.

Mjerit ne mogu  tonove i boje.

I trulo lišće i mirisne grane,

Riječi su moje.

Soba miriše ljubavlju.

Savršeno sklopljene vjeđe.

Buđenje je razlog za osmijeh.

By CarolinaMaria (http://carolinamaria.deviantart.com/art/Happiness-80319577)