Pravi put

Glasnike poslah na četiri strane svijeta.

Rekoh im: “Objavite da išćem pravi put do Boga!“

Glasnike mi vratiše sa četiri strane svijeta

I četiri mudrosti dojaviše pravi put do Boga.

Razlikovaše se dobrano.

Vjerovanje  iskonsko mi bijaše strano.

Zabrinut ostadoh na istom mjestu.

Mišljah o Bogu

I Bog ostade u meni.

Buđenje je razlog za osmijeh.

Nešto vuče iz sna u dan.

Ko budnica tjera na korak prvi, korak drugi…

Odzvanja od pločnika,

Istrošenog asfalta.

Ulicom odjekuje strka golubova ispred djece.

Lice razvlači nezamjetni osmijeh duše

I opet me nešto vuče,

Dalje,

U besciljne šetnje,

U hipnotizirane kretnje,

Dok misli mi dalekim obalama plove,

Nad mahovinom zarasle krovove svijeta,

Nad oronule crjepove što razmetljivim Suncem sjaje

I oči se sjaje od života.

Još kratko zadržavam dušu prizemljenu,

Koracima što vode preko kamenog mosta.

Oblak pod lukom teče.

Skoro će večer,

A uši se žuborom hrane.

“U istraživanje malih stvari dalje!“,

Što dan običan tkaju.

Gdje sam se jutros probudio

Ako ne u raju?

Od lišća što vene možda su ljepše krošnje u cvatu.

Mjerit ne mogu  tonove i boje.

I trulo lišće i mirisne grane,

Riječi su moje.

Soba miriše ljubavlju.

Savršeno sklopljene vjeđe.

Buđenje je razlog za osmijeh.

By CarolinaMaria (http://carolinamaria.deviantart.com/art/Happiness-80319577)

Libreto za Kronerov pir

Pružena ruka

Po vratu gudalo klizi

Obavija prste žute

Opor miris duhana

A slobodna ruka

Čašicu čvrsto drži

I zvuk se čuje iz ormara

Vjetar prolazi

Kroz odijelo sa vjenčanja

Klarinet zrakom poskakuje crni

Mramorni udah laki

Ko zadnja kapljica svaka

Četiri jahača trube

Sve je već rečeno

U tvoje ime

Popit ćemo jednu

Konjakova pjesma (Tribute to Lorca)

Conoba.

Daleka i sama.

Koliba crna, premalo kuna,

masline u bisagama.

Ako i znam pute, nikad

neću izaći iz Conobe.

I u ravni i na vjetru,

koliba crna, crvena mjesečnica.

Djeva na me vreba onamo

sa šanka Conobe.

Jao, vijuga li cesta!

Jao, vrli moj konjačiću!

Jao, žena me čeka

Čim izađem iz Conobe!

Conoba.

Daleka i sama.

Koliko zapravo znamo?

Snivah san da sanjam.

Kad svanuo je dan,

Pitah se, koliko zapravo znam?

Koliko je postojano to što jesam?

Koliko je realno sve što me okružuje?

Da li smo prihvatili umotvorine ili stvarnost?

Svega mi na pamet u žaru sine

I ne znam koliko smo blizu il' daleko od istine.

Iskapanja na nalazištu “TKO SAM?“

Još uvijek čiste prašinu sa površine znanja.

Pa ipak, kao da podsvjesno znam što je zakopano

Duboko u mojoj predodžbi o sebi.