ponedjeljak, 27. rujna 2010.

Djevojka i tigar

Među vlati kud bistra rijeka snova plovi,

Nogama bosim prkosi silnoj vodi.

Na svilenu površinu rastrla kose meke,

Pa prignu i Sunce na obzoru,

Da vidi čarolije sred rijeke.



Sklopi vjeđe slušajuć vodu,

Što brzace miluje plitke.

Ko djeteta mati obraze vruće,

Izmorena od planinske bitke.



Lice i voda postadu jedno.

I trnuše obrazi,

Umivajuć brige mlada života.

Na tren joj život opet posta igra.

U visokoj travi ne spazi tigra.



Fantom se prikra poput noći polako

Da glad zadovolji na plijenu lakom.

Frkaše, zubima škripuć sablasno.

Kandžama izvijenim nasrnu silno.



I zbunjena zvijer osta…

Jer djevojka bijaše sretna zbog nezvanog gosta.

I pružene prilike da joj muke skrati

Sred maglice rijeke i paprati.



U prašumi nesta zvuka

Kad rajskim progovori glasom:

“Kukolj svog sam sela

I tražit me nitko neće

Jer ne ispunih misiju svoju,

Tradicionalni recept sreće.

Ljubim dušom i srcem

Mladića iz druge kaste,

A s onim za kog me dadnu

Plod u meni ne raste.

Ako tijelo moje učinit može tebe sretna

Nek ti je zalogaj slasni

I slobodna duša moja sjetna.“



“Rastrgat te ne mogu.

Od kad vidjeh pogleda tvoga.“

Brkovi zvijeri zbore.

“Vidim ljubav u očima ljudskim

Prvi put otkad gledam zore.

Za bol i mržnju do sad samo sam znao.

Krali ste živote i zemlje moje,

Pa sam i ja od vas krao.

Pruga drugih ne vidjeh odavno

I čekam dan da i ja s vodom

krenem u more slano.“



Mahovinom prekrivena, obla stijena.

Ostadoše dvoje u tišini i samo jedna sjena.

Na svilenoj površini izmiješalo se krzno i kose meke.

Pa prignu i Mjesec na obzoru,

Da vidje čarolije sred rijeke.



srijeda, 8. rujna 2010.

Jesmo li sretniji?

Imamo sapun da nas opere od proteklog dana

I vjeru da nam spere teret istočnog srama.

Jesmo li sretniji?



Imamo tv da nam odgaja djecu,

CSI da svaki slučaj riješi,

Doktora Housea koji nikad ne griješi.

Jesmo li sretniji?



Naš je život šablona iz snova.

Dvoje djece, stan i kredit do groba.

Jesmo li sretniji?



Oči plove daleko put zvijezda.

U domu tehnološka najezda.

Naš put u svemir je za tjedan dana,

Al pitanje dana je…

Jesmo li zbog toga sretniji?



A ona živi u pustinji bez izvora vode.

Nad njenim domom samo tu i tamo prolaze rode.

Njeno lice ne dotiče sunce.

Za nju je vrijeme pješčane dina bez kraja.

Naizgled sve je daleko od fikcije raja.

Pa se pitam: ˝Zašto…nismo sretniji?˝



Ono radi od godine pete

Nikada nije ni postalo dijete

Kako me prosi bez imalo srama

Ja plačem jer boli dok me s osmijehom moli!



Oslobađam oči

Suncu da uđe u moj mali svemir.

Već dugo probada nemir.

Pitanje vječno:

“Da li ću protiv

Il nizvodno tečno?“



Oslobađam uši

I šapućem sebi:

“Ona ne dolazi odnekud izvana…“

Da ja sam sretan

Jer sve je u meni!


Photo by: Staff Sergeant Quinton T. Burris, 1ST Combat Camera. IRAQ




petak, 3. rujna 2010.

Odoh ja u mirovinu

Odoh ja u mirovinu.

Ostavljam umnu imovinu.

Razdužih svu opremu

I stadoh u red za otpremu.

Vremena kad bijah koristan

Ne sjeća se nitko.

S vrata maše samo portir

Jer društvo postade plitko.

Odoh ja u prijevremenu

Jer zaostah u vremenu.

Kolega novi bit će poštar

Kad u minus uđem oštar.

Briga bit će torba manja

Doli inkontinencije i drugih sranja.

Za me nema zlatnog sata

Dok odlazim iz ovog blata.

Odoh ja u mirovinu,

A firma u pizdu materinu!