Imamo sapun da nas opere od proteklog dana
I vjeru da nam spere teret istočnog srama.
Jesmo li sretniji?
Imamo tv da nam odgaja djecu,
CSI da svaki slučaj riješi,
Doktora Housea koji nikad ne griješi.
Jesmo li sretniji?
Naš je život šablona iz snova.
Dvoje djece, stan i kredit do groba.
Jesmo li sretniji?
Oči plove daleko put zvijezda.
U domu tehnološka najezda.
Naš put u svemir je za tjedan dana,
Al pitanje dana je…
Jesmo li zbog toga sretniji?
A ona živi u pustinji bez izvora vode.
Nad njenim domom samo tu i tamo prolaze rode.
Njeno lice ne dotiče sunce.
Za nju je vrijeme pješčane dina bez kraja.
Naizgled sve je daleko od fikcije raja.
Pa se pitam: ˝Zašto…nismo sretniji?˝
Ono radi od godine pete
Nikada nije ni postalo dijete
Kako me prosi bez imalo srama
Ja plačem jer boli dok me s osmijehom moli!
Oslobađam oči
Suncu da uđe u moj mali svemir.
Već dugo probada nemir.
Pitanje vječno:
“Da li ću protiv
Il nizvodno tečno?“
Oslobađam uši
I šapućem sebi:
“Ona ne dolazi odnekud izvana…“
Da ja sam sretan
Jer sve je u meni!
Photo by: Staff Sergeant Quinton T. Burris, 1ST Combat Camera. IRAQ
1 komentar:
znam da nisi ni sumnjao u mene, pjesma mi se sviđa, ali me tipfeler odmah uboo u oko;)))
...Za nju je vrijeme pješčanE dinA bez kraja...
pa sad neznam jesi li htio jedninu ili množinu, meni se više sviđa jednina!;)
ZIZ
Objavi komentar